Kad vam je stigao projekt U plamenu i kad ste prvi put proučili scenarij, šta ste pomislili?Gledao sam izvornu inačicu serije i, iskreno, baš mi se i nije svidjela. U njoj se priča odvijala na temelju događaja. Kad sam dobio scenarij za U plamenu, svidjelo mi se što se priča razvija na likovima i psihologiji. Čovjek je bio negativac bez ikakve dubine. No kad se krenulo od likova i psihologije, priča je postala bogatija. Osim toga, Čelebi je vrlo slojevit lik. Trenutno, na primjer, postoje trojica različitih Čelebija. Postoji jedan Čelebi s bratom i kćeri. On u emotivnom smislu brata i kćer smješta na posebno mjesto. S Džemre postoji drugi Čelebi. A postoji i Čelebi u javnom prostoru. On je osoba koja vrlo dobro zna s kim kako razgovara. S vremena na vrijeme toj društvenoj sredini da naslutiti Čelebija koji se skriva u pozadini, izgubi kontrolu. Postoje slabi Čelebi, đavolski Čelebi i Čelebi u plamenu ljubavi. Oni se u svakoj sceni mogu izmjenjivati.

Je li vam kao glumcu dodatno teško glumiti ta tri Čelebija koja ste spomenuli? Nije li teško razdvojiti i glumiti ta različita duševna stanja lika?Struktura scene govori mi koji Čelebi treba izaći na površinu. Kad počnete postavljati strukturu scene, to se počinje pokazivati… U scenariju ne piše uvijek sve, postoje nijanse koje vi morate pronaći i istaknuti. Na kraju dana, to je proces projektiranja koji stvarate s redateljem i scenaristom.

Što mislite da, općenito, privlači gledatelje seriji U plamenu?
Nasilje nad ženama, patrijarhalna društva i sl. – sve su to vrlo aktualne teme. Nalaze se na svim razinama. Vidite vrlo finog čovjeka, a u pozadini se skriva nasilnik. Nasilje nema veze s klasom, nalazi se u svim slojevima društva. Zapravo je pogrešno što, osim Čelebijevih devijacija u ponašanju, društvo takvim ljudima daje prostor.

Postoje stvari koje Čelebi proživljava u drugom planu. Jesu li gledatelji i to počeli primjećivati i zanimati se za to?
Čelebi je lik koji ima dubinu. Nakon što su saznali za bebu u smeću i gledatelji su se počeli pitati zašto je taj čovjek takav. Sada se i ja pitam kakve nas scene čekaju. Hoće li taj čovjek doživjeti slom ili se nekako početi izražavati? Kad se sve to nakupi, glumiti tu ulogu postaje privlačno. Zapravo je to odgovor na pitanje zašto U plamenu. Lik kojega ćeš glumiti mora te zapaliti.
Što je najzanimljiviji komentar o Čelebiju koji ste dobili?
Psovke ne brojim (smije se). Bilo je puno komentara o glumi koji su mi se svidjeli. Mnogi su išli ravno u glavu i nakon svih psovki završili ovako: ‘Puno vam hvala što ste nam tako lijepo utjelovili tog gada.’ Budući da nikada prije nisam glumio takvog negativca, zapitao sam se kako je to moguće. Čovjek te prvo ispsuje, a onda ti zahvaljuje. Gledatelji su se zapitali što tog čovjeka muči. Negativce uglavnom osuđuju i odbace, ali to što su se gledatelji zainteresirali i zapitali zašto je taj čovjek zao jako mi se svidjelo.

Možete li nam opisati jedan dan na snimanju? Kakva je atmosfera? Kako se pripremate prije nego što stanete pred kamere?
Imam naviku iz pozorišta. Napet sam ako snimam scenu bez poštene pripreme. U pozorištu se prije izlaska na scenu povlačimo u vlastiti unutarnji svijet; to znači da tijelo prepuštamo predstavi. Na snimanju je vrlo teško napraviti nešto tako intenzivno, no bar malo prije morate biti spremni. Ne brojim ono što se uči napamet, toga, naravno, ima, ali zašto se nešto govori, prije i poslije, grafika scene, koje su ključne tačke, scena se mora dešifrirati. Potom sebi morate dati vremena da se pročistite od viškova i čisti uđete u scenu. Ne želim intervencije u zadnji čas za kostime, kosu i šminku, kažem im da prije snimanja naprave što žele i ostave me na miru. Volim izaći na scenu mirna duha. Osim toga, dobivamo sjajne rezultate kad se s partnerom dobro pripremim i dođem na snimanje.

Znamo da održavate poduku iz glume. Što je glavni savjet koji učenicima dajete kad se pripremaju za scenu?
Prvo kažem ovo: „Glumite za sebe i neka vam prioritet bude da budete sretni dok glumite. Ako ste vi na sceni iskreni i dobro se osjećate, gledatelji to odmah osjete.” Gluma nije nešto što se radi za druge ili kako biste se nekome pokazali. To je obračun koji čovjek ima sa sobom i nešto što tu mora stati. Ukrašavate je i razvijate različitim tehnikama, podižete je na višu razinu, ali u srži je to nešto što radite za sebe. Zbog toga je to proces koji zahtijeva veliku predanost, disciplinu i, naravno, sreću. Istodobno je veoma nesmiljena, kad ti jednom zanimanje krene kliziti iz ruku, teško ga je vratiti. Neprestano ga moraš držati na životu i hraniti. To je zanimanje koje zahtijeva disciplinu barem koliko i inženjerstvo.

Arhitektura ili gluma? Postoji li rangiranje u vašem životu?
Naučio sam živjeti s oboje. Dok sam studirao arhitekturu, krenulo je pozorište. Gluma je zapravo nešto što mislim da bi svaki čovjek trebao učiti. Ona je čovjekovo otkrivanje sebe, svoga tijela, potencijala, razvijanje sposobnosti empatije i percepcije. Na glumu nisam krenuo sa željom da postanem glumac. To je obrazovni proces i bilo je dobro iskustvo u smislu čovjekova otkrivanja sebe. Međutim, mnogo mi je pomogla i u arhitekturi. Naučio sam se i naviknuo sam se živjeti s oboje. Čini mi se da bih ostao osakaćen da se jednoga odreknem, a jedno hrani drugo.

Da vas pitamo koji vam se od arhitekata sviđa u Turskoj, što biste odgovorili?
Jako volim arhitekturu iz vremena Republike. Jedan je od predstavnika tog razdoblja kojeg volim Sejfi (Seyfi) Arkan. On je jedan od pionira moderne arhitekture u Turskoj. Sejfi Arkan napravio je studije o načinima čovjekova života, vrijednostima i ponašanju i unio ih u svoju arhitekturu. Upravo u toj tački moguće je stvoriti ozbiljnu vezu između arhitekture i pozorište. Jer arhitekt dizajnira prostor, a glumac čovjeka koji je u njemu.