U seriji Zlatni kavez glumite Gulgun, recite nam nešto o njoj.
Gulgun je snažna žena u patrijarhalnoj porodici, pa mora pronaći svoj način da dobije ono za što smatra da je pravedno i ispravno, Jako voli svog sina i spreman mu je pružiti podršku, čak i kad se ne slaže potpuno s njegovim izborima.
Kruže glasine da je snimanje potaknulo nekoliko ljubavnih veza, Afra i Mert, ti i Emre Altug
Na setu se jako zabavno i nastala su nova prijateljstva. Tako je samnom i Emreom, samo smo prijatelji, nema ljubavi.
Znam da ste kao beba bili vrlo fleksibilni i da ste se kao dijete počela baviti baletom…
Mama je to primijetila i odvela me doktoru, a on je savjetovao da me upiše na atletiku ili balet. Odabrala sam na balet.
Zašto ste prestali?
Počela sam se debljati. U našoj porodici vrijedi pravilo da na tanjiru ne smije ostati ništa. Jednog je dana učiteljica baleta mami rekla da ću imati jako težak život i da ću uvijek morati paziti. Ja sam to čula i stala. Mislim da se moja podsvijest u tom razdoblju okrenula u drugom smjeru. Pozorište, poezija, muzika, čak i novinarstvo.
Bavili ste se novinarstvom?
Prvo u srednjoj školi gdje smo izdavali časopis, a potom sam u jednim dnevnim novinama počela pisati kolumnu „U Gozdinim očima”. Naučila sam fotografirati i pisati vijesti. Stažisti bi dolazili i pitali: „Kad ste vi diplomirali?” Odijevala sam se kao da sam starija i nosila smeđi ruž da bih izgledala starije. A zapravo sam još bila srednjoškolka.
Niste se htjeli nastaviti baviti novinarstvom?
Kad postaneš novinar, ne možeš dodati svoj komentar. A ja sam voljela komentirati i sanjariti. Htjela sam pristupati osjećajima, a ne razumom. Dok sam se u Izmiru bavila novinarstvom, otišla sam u Istanbul kako bih u Gradskim pozorištima pogledala predstavu i o njoj pisala. Potom sam odlučila ići na prijemni ispit za studij pozorišta. I uspjela sam.
Zašto niste htjeli ostati u Izmiru?
U Izmiru nije bilo pozorišta. Sila i ja zajedno smo išle u osnovnu školu i gimnaziju. Onda se ona upisala na Univerzitet Bilgi i otišla u Istanbul. Nazvala me na rođendan i rekla: „Daj, što još radiš u Izmiru?” Kad sam došla u Istanbul, izašla sam iz autobusa, a Sila mi je iz ruke uzela kovčeg i rekla: „Ovo je ključ mog stana.” Onda sam počela glumiti u predstavi „Medya Medya Nereye?“ Ahmeta Gulhana.

Kako ste provodile vrijeme kod kuće?
Bilo je ispunjeno, sjajno smo se provodile. Ja sam dobra u kuhinji. Prvo jelo koje sam skuhala u Istanbulu bilo je „hünkârbeğendi“. Dobra sam i u pospremanju i čišćenju. Osoba sam koja u dva ujutro usisavačem čisti i stan i svoju glavu.
Kad ste prestale živjeti zajedno?
Mi smo zapravo jako dugo živjele kao u komuni. Tako je bilo zbog intenziteta života. Na kraju smo živjele jedna iznad druge. Znaš kako je, davno smo na papir nacrtale zgradu. Na jednom spratu jedna, na drugom druga. Sve što se napiše i nacrta se i dogodi, ne valja se ljutiti na papir i tintu. Treba energiju i čakre držati otvorenima, shvatiti važnost daha i slušati sebe. Serija „İçerde“ naučila me da se zapitam: „Što leži dublje? Ko se krije unutar Gozde?” (Smije se.) Sigurno će nešto izaći prije nego što zatvorim oči.
Šta vas je najviše začudilo?
Nekoć sam govorila da sam prirodna, da ne bih obojila kosu, da je boja s kojom sam se rodila najbolja. A onda sam jednoga jutra otišla frizeru, uzela makaze i odrezala je. I rekla: „Samo nastavi rezati.”
Ulažeš li?
Nemam ni stan ni auto. Nisam vlasnica čak ni sebe. Hvala Bogu, čim mi se učini da ću ostati bez novca, odmah dobijem posao.

Pišete i tekstove pjesama. Šta slijedi?
Za Silin sam prvi album napisala pjesmu „Özledim Onu“. Za album „Konuşmadığımız Şeyler Var“ pjesmu „Zamanında“ napisale smo zajedno. To su bili dani kad sam u Izmiru izgubila djeda, krenulo mi je iz duše i napisala sam je. Bila sam na telefonu sa Silom i ona mi je rekla da joj pročitam što sam napisala. Prošlo je neko vrijeme i onda smo se vidjele. Sila i Efe Bahadir odsvirali su mi i otpjevali pjesmu. A ja sam plakala… Sila je na tu pjesmu stavila svoj pečat.